Moj komadić neba
Neverovatno je da sa bliskim prijateljicama pričamo o
svemu,dane,sate,kafe posvećujemo koječemu ali ne i o neostvarenim
snovima.Zbog toga ne znam šta druge devojke misle,sanjaju,šta im dirne
srca i greje dlanove kada ih protrljaju i kažu Daj Bože.Plašila sam
sesnova i sama priznajem.Pogotovo onih od kojih mi srce zaigra.Bili su
visoki neboderi a ja malena.Želela sam da pišem za časopis ,to je
nešto što me oduvek činilo srećnom,imala sam donekle i potkrepljenje u
vidu objavljenih ljubavnih priča,pisama,tekstova .No uvek bi me
podsvest blokirala recima „Ne sad“, „Zašto bi neko čitao tekstove
anonimusa?“. A onda jedno kišno popodne mi je bilo poziv za budjenje.U
butiku u kome radim potpuno slučajno ušla je pokisla kabanica i ispod
nje devojka,plave kose i mokrih obraza.Kao najsjajnija šljokica ušla je u
moj prostor i namignula mi,oči u oči sa nekim ko harzmatski zrači i
govori.Proćaskale smo o raznim temama, kiša je bila lekovita ,nju
spasila od vodenih slapova mene inspirisala.Nepoznata devojka mi je
pričala o moći misli,sigurnosti u sebe ,o svom drugu koji je verovao u
sebe i svoj cilj, dao je sve da san postane stvarnost.Postao je,sada
radi to što voli posao mu je prevazišao i početni san.Bila je to
neočekivana adrenalinska inekcija koja mi je data u pravom trenutku,tu
na Južnom Bulevaru,jednog popodneva.Na mene je delovala kao Čarobnica iz
Oza ,inspirisala me,probudila.Bila je delotvornija od A.D.Mela koji mi
godinama sa police namiguje uz reč ’ Budjenje’.Odvažih se ja jednog dana
da ostvarim snove jedan po jedan.Prvi na listi bio je pisanje za
časopis.Nadahnuta inspiracijom napisala sam simpatičan mail koji se
nekome dopao i bila sam pozvana na razgovor.Nadala sam se odgovoru ali
ne sa strepnjom već sa verom ovaj put.Zbunjena i sa dozom treme otisla
sam na razgovor i zamislite dobila šansu a danas čitate moje redove.Moj
komadić neba je fantastičan! Pobrinite se za svoj.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi